Jesu li Mađari i Hrvati uvijek bili dobri prijatelji?
Odnos između Mađara i Hrvata kroz povijest bio je složen – ispunjen suradnjom, ali i povremenim sukobima. Istina je da su Mađarska i Hrvatska više od 800 godina bile povezane u okviru iste krune, dijeleći brojne zajedničke borbe, uspjehe i gubitke. Danas ih, unatoč povijesnim izazovima, veže snažno prijateljstvo i suradnja.
Iako povjesničari i dalje raspravljaju o točnom vremenu dolaska prvih Hrvata na područje današnje Hrvatske, sigurno je da su se naselili i prihvatili kršćanstvo mnogo prije nego što su mađarska plemena stigla u Karpatsku kotlinu 896. godine. Ova razlika u dolasku i formiranju dvaju naroda oblikovala je njihove odnose kroz stoljeća, ali ih nije spriječila da stoljećima dijele istu političku sudbinu.
- Dolazak Hrvata na Jadransko more prema mišljenju Oton Iveković, najpoznatiji hrvatski povijesni slikar, dogodio se.
Prvi domaći hrvatski vladar koji je dobio papinsko priznanje bio je knez Branimir, kojeg je 879. godine papa Ivan VIII. službeno priznao kao vladara. Njegov nasljednik, Tomislav, suočio se s ugarsko-bugarskim upadima, dok je hrvatsko kraljevstvo doseglo vrhunac u 11. stoljeću, posebno za vrijeme vladavine kralja Petra Krešimira IV. (1058.–1074.) i Demetrija Zvonimira (1075.–1089.).
Nakon smrti Stjepana II. (1089.–1091.), izumrla je hrvatska dinastija Trpimirovića, a hrvatskim kraljem postao je Zvonimirov šurjak, ugarski kralj Ladislav I. (1077.–1095.). Njegov nasljednik, Koloman (1095.–1116.), nakon uspješne vojne kampanje, 1102. godine učvrstio je vlast ugarske dinastije u Hrvatskoj.Iako je hrvatskim teritorijem upravljao mjesni Sabor (parlament), a bana (potkralja) imenovao ugarski kralj, on je uvijek dolazio iz redova hrvatskog plemstva. Mađarska i Hrvatska zajedno su se borile protiv mongolske invazije 1240.–1241., a mađarski kralj Béla IV. pronašao je utočište u dalmatinskoj tvrđavi Trogir (Trau), odakle se kasnije vratio i obnovio kraljevstvo.
Jedna od najpoznatijih epizoda zajedničke povijesti bila je opsada Szigetvára 1566., kada je Nikola IV. Zrinski hrabro branio tvrđavu od osmanske vojske predvođene sultanom Sulejmanom Veličanstvenim. Iako je Sulejman preminuo tijekom opsade, janjičari su skrivali njegovu smrt kako bi spriječili paniku i poraz na bojnom polju. Ova herojska obrana ostala je zapamćena u narodnim pjesmama i povijesnim spisima.
Tvrđava gori, a ban Zrínyi vodi svoje snage protiv konačne i samoubilačke akcije protiv osmanskih snaga. Johann Peter Krafft.
Krajem 17. stoljeća osmanske snage bile su poražene i protjerane iz Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Habsburški kralj Ugarske postao je i kralj Hrvatske, ali su ove dvije zemlje nastavile postojati kao zasebne političke jedinice.
Početak 19. stoljeća obilježilo je nacionalno buđenje u obje zemlje, pri čemu je većina Hrvata zagovarala ujedinjenje Južnih Slavena (Srba, Slovenaca) unutar Habsburškog Carstva kao protutežu mađarskom utjecaju. Zbog toga je tijekom Mađarske revolucije 1848. Hrvatska podržala habsburški dvor, a ban Josip Jelačić odigrao je ključnu ulogu u porazu mađarskih snaga 1849. godine. Kao posljedica toga, Hrvati su, zajedno s ostalim narodima koji su se borili protiv mađarske revolucionarne vlasti, prošli kroz razdoblje germanizacije.
Godine 1867. mađarska politička elita potpisala je Kompromis s habsburškim carem Franjom Josipom, čime je stvorena Austro-Ugarska Monarhija. Hrvatska nije bila uključena u taj dogovor jer je, kao posebna kraljevina, bila dio Svete krune Ugarske. No, godinu dana kasnije, 1868., potpisana je Hrvatsko-ugarska nagodba, kojom je formalno uređena autonomija Hrvatske unutar Ugarske. Ipak, većina Hrvata nikada nije u potpunosti prihvatila ovaj sporazum, a njegovu potvrdu u Hrvatskom saboru omogućilo je prethodno smanjenje broja birača, čime je osigurana prevaga pristaša budimpeštanske vlasti.
Ideja o ujedinjenju Srba i Hrvata u zajedničku državu ostala je prisutna među Hrvatima u narednim desetljećima, ali je često nailazila na otpor i bila suzbijana silom. Pred kraj Prvog svjetskog rata postalo je jasno da Hrvatska neće ostati u sastavu samostalne Mađarske, već će potražiti novi savez sa Srbijom i ostalim južnoslavenskim narodima. Međutim, ubrzo se pokazalo da Beograd ne namjerava tretirati Hrvate kao ravnopravne partnere.
Jugoslavija se u 20. stoljeću raspala dva puta, a drugi put, tijekom 1990-ih, taj je raspad doveo do brutalnog građanskog rata koji je trajao godinama. Mađarska se u tom sukobu jasno svrstala na stranu Hrvatske i bila među prvim državama koje su priznale njezinu neovisnost.
Bitka kod Pákozda i Sukoróa, 29. rujna 1848.
Osim političke i diplomatske podrške, Mađarska je tijekom Domovinskog rata pomogla Hrvatskoj i na vojnom planu. Prodala je 36 tisuća jurišnih pušaka Kalašnjikov, zajedno s tri milijuna komada streljiva, što je značajno ojačalo hrvatske obrambene snage u prvim mjesecima sukoba protiv Jugoslavenske vojske.
U novijoj povijesti Mađarska je također imala važnu ulogu u procesu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, pružajući političku i tehničku pomoć. Hrvatsko-mađarski odnosi i danas se nastavljaju razvijati, iako postoje određene ekonomske napetosti između dviju zemalja. Jedan od glavnih izvora nesuglasica je pravni slučaj vezan uz Zsolta Hernádija, čelnika mađarske naftne kompanije MOL, kojeg hrvatske vlasti traže zbog sumnje da je podmitio bivšeg premijera Ivu Sanadera kako bi MOL stekao upravljačka prava u hrvatskoj naftnoj kompaniji Ini.
Unatoč ovim izazovima, mađarski premijer Viktor Orbán naglasio je na zajedničkoj konferenciji za novinare s hrvatskim kolegom da ne postoji nijedno ekonomsko pitanje koje bi moglo biti važnije od 800 godina prijateljstva između Mađarske i Hrvatske.
Ovo dugotrajno prijateljstvo često se simbolično potvrđuje i kroz sport. Kada je mađarska nogometna reprezentacija igrala protiv Hrvatske u Budimpešti u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2022., mađarski navijači na tribinama su formirali prikaz Svete krune. Time su poslali poruku da Hrvati nisu neprijatelji, već samo sportski protivnici, čija je država kroz povijest bila dio mađarske Svete krune.