Prije 175 godina, 29. rujna 1848., odvila se bitka kod Pákozda, jedna od ključnih bitaka revolucije i rata za neovisnost 1848./49. Na današnji dan novoformirana mađarska vojska sukobila se s trupama hrvatskog bana Josipa Jelačića na području Pákozd-Sukoró. Ishod bitke odlučivao je o tome hoće li se invazijska vojska moći odbiti, čime bi se stvorila prilika za organiziranje mađarskog vojnog otpora.
Do srpnja 1848. proces mađarskog osamostaljenja dosegao je točku u kojoj se habsburški dvor više nije usuđivao otvoreno vojno intervenirati zbog mogućih posljedica. Vlada Lajosa Batthyánya pritom je pažljivo nastojala ne dati Beču povoda za napad. No Habsburgovci su pronašli drugi način – odlučili su iskoristiti protumađarske nacionalističke pokrete za ostvarenje svojih ciljeva.
Narodnosti unutar Ugarske već su u proljeće iznijele svoje zahtjeve mađarskoj vladi, no Batthyányjeva ih je vlada dosljedno odbijala. Habsburški dvor prepoznao je priliku u toj situaciji te je potajno slao novac, oružje i vojne zalihe, posebno hrvatskom banu Jelačiću, koji se intenzivno pripremao za napad na Ugarsku.
Jelačićev napad
Jelačić je bio odlučan protivnik mađarske revolucije. Njegovo vojno obrazovanje i iskustvo učinili su ga ključnom figurom u habsburškom pokušaju gušenja mađarskog ustanka. Otvoreno se pripremao za oružani sukob s Ugarskom, a prvi korak u tom planu bila je okupacija strateški važnog grada Rijeke 31. kolovoza.
Mađarska vlada, predvođena premijerom Lajosom Batthyányem, nastojala je izbjeći sukob i zatražila sastanak s carem Ferdinandom V. Međutim, car nije primio mađarsko izaslanstvo, dok je istovremeno 4. rujna službeno potvrdio Jelačića na položaju bana. Nekoliko dana kasnije, 11. rujna, Jelačićeva vojska, sastavljena od otprilike trideset i pet tisuća vojnika, prešla je rijeku Dravu i započela invaziju.
Josef_Jellacic_1848/Wikipedia
Jelačić je izdao manifest mađarskom narodu u kojem je jasno izjavio da dolazi ugušiti revolucionarni pokret „pobunjenika” u Mađarskoj i zaštititi Monarhiju. Službeno, carske snage u Mađarskoj bile su pod zapovjedništvom ministra rata Lázára Mészárosa, a mnogi njegovi časnici položili su prisegu na mađarski ustav prema kraljevskoj naredbi.
Zapovjednik mađarske vojske, general-bojnik grof Ádám Teleki, našao se u osjetljivoj situaciji. Njihova prisega na mađarski ustav i snažan domoljubni duh opravdavali bi oružani otpor, no u suštini, bitka bi se vodila protiv carskih trupa. Kako bi izbjegla izravan sukob, mađarska vojska počela se povlačiti prema Székesfehérváru. U međuvremenu su poduzete hitne mjere za jačanje i reorganizaciju mađarske vojske. Zahvaljujući tim naporima, glavne mađarske snage do kraja rujna narasle su na oko 16 000 vojnika te su uspjele zauzeti obrambene položaje sjeverno od jezera Velence.
Međutim, Telekijevo povlačenje narušilo je povjerenje mađarske vlade u njega i vojno vodstvo. Kao rezultat toga, odlučeno je da se imenuje novi zapovjednik, general-pukovnik János Móga.
Tijek bitke
Mađarske su snage zauzele položaje kako bi zatvorile puteve koji vode prema glavnom gradu. Zanimljivo je spomenuti da su u bitci kod Pákozda s obje strane zapovijedali carski i kraljevski časnici.
Sudeći prema njegovim manevrima, Jelačićev cilj bio je probiti desno krilo mađarske vojske ili ga potisnuti prema središtu, a zatim frontalnim napadom potpuno poraziti mađarske snage i potisnuti ih u Velenčko jezero.
Kretanje Jelačićevih četa/Wikipedia
To se pokazalo neuspješnim: Jelačić je sa svojim glavnim snagama, oko 20 000 vojnika, krenuo u napad na mađarsko središte i lijevo krilo oko deset sati ujutro. Međutim, mađarske jedinice uspješno su odbile sve pješačke i konjaničke napade snažnom vatrom, tako da gotovo nije ni došlo do bliske borbe. Jelačić je prekinuo borbu oko tri sata poslijepodne. Topnički dvoboj trajao je do večeri, ali je Jelačić postupno povukao svoje trupe i zatražio prekid vatre.
Mađarska narodna garda konačno je osigurala pobjedu nad Jelačićem, prisilivši njegov pričuvni korpus na predaju u bitci kod Ozore 7. listopada. S obzirom na broj sudionika, broj žrtava bio je relativno mali: poginulo je oko 45-50 vojnika s obje strane, dok su Hrvati imali 120 ranjenih, a Mađari najmanje 40. Mađarsko topništvo bilo je znatno nadmoćnije od hrvatskog. Hrvatska konjica nije bila izložena neprijateljskoj vatri, dok su mađarski husari sudjelovali u bliskoj borbi samo na desnom krilu protiv hrvatske pješadije. Učinak hrvatskog Glavnog stožera bio je loš – jedna hrvatska divizija uopće nije stigla na bojište. Mađarski vrhovni zapovjednik János Móga obranio je položaj s oko 10 000 vojnika, uspješno odbivši neprijatelja koji je brojčano bio gotovo tri i pol puta jači.
János Móga/Wikipedia
Posljedice
Bitka nije jedna od velikih bitaka Domovinskog rata, ali su njezine posljedice neprocjenjive za opstanak mađarske borbe za neovisnost. Osim značajnih vojnih rezultata, pobjeda je postala simbolom mađarske obrane. Trijumf ne samo da je podigao duh mađarske vojske, već je bio i važan čimbenik u uzrocima revolucije koja je izbila u Beču 6. listopada.